Prehrambeni čimbenici i rizik od dijabetesa tipa 1

Sve u svemu, ne čini se da majčina prehrana u trudnoći znatno utječe na djetetov rizik od dijabetesa tipa 1 [1]. Neizravno je ipak niska razina vitamina D u majke u posljednjem tromjesečju katkad bila povezana s nešto većim rizikom od dijabetesa tipa 1 [2] [3]. Ta se povezanost međutim nije potvrdila u svim podacima [1]. Ispravljanje te razine dodacima prehrani ne mijenja rizik od dijabetesa tipa 1 [4].

Vjerojatno je objašnjenje da veći rizik ne dolazi od samog niskog vitamina D, nego od razloga zbog kojega je bio nizak. Promjene u prehrani trudnice u pogledu količine glutena ili unosa omega-3 masnih kiselina nisu znatno promijenile djetetov rizik od dijabetesa tipa 1 [1] [5].

Da, velika porođajna težina (iznad 4000 g) povezana je s blago povećanim rizikom od dijabetesa tipa 1. Porođajna težina iznad 4 kg povezana je s povećanjem rizika od dijabetesa tipa 1 od otprilike 10%. Rizik zatim raste ravnomjerno za 3% na svakih dodatnih 500 g [6].

Veliku porođajnu težinu uglavnom uzrokuje višak inzulina u fetalnom optoku, kao odgovor na obilje dostupnih hranjivih tvari. Najviše se raspravlja o pretpostavci da preopterećenje beta-stanica gušterače čini te stanice vidljivijima imunosnom sustavu i time povećava rizik od pokretanja autoimunosti nakon poroda. Povezanost velike porođajne težine i dijabetesa tipa 1 ostaje i kad se uzme u obzir majčina šećerna bolest, pa se njome ne objašnjava [6].

Da, važno je. Čini se da i prerano (prije 4 mjeseca) i prekasno (nakon 6–7 mjeseci) uvođenje žitarica povećava djetetov rizik od dijabetesa tipa 1. Najbolje je razdoblje za uvođenje žitarica između 4. i 6. mjeseca, po mogućnosti dok se dijete još doji. Taj se savjet poklapa s općenito preporučenim vremenom za uvođenje krute hrane [7].

Drugim riječima, nije važno samo što tvoja beba jede, nego i kad to počne jesti. Uvedene prerano, žitarice nailaze na nezrelo crijevo, bez „zaštite” majčina mlijeka. To može povećati rizik da imunosni sustav odgovori na pogrešan način [7].

Možda, ali dokazi nisu čvrsti. Uvođenje korjenastog povrća (mrkve, krumpira, celera) prije navršena 4 mjeseca povezano je s većim rizikom od uznapredovale autoimunosti ili dijabetesa tipa 1 [8]. Kod rano uvedenih žitarica i jaja dodatni se rizik pokazuje poslije, do 3. godine, a zatim nestaje [8].

Voće uvedeno između 4. i 6. mjeseca, ne ranije, povezano je čak s manjim rizikom od dijabetesa tipa 1 [1]. Preporuka bi bila da uvođenje krute hrane počne između 4. i 6. mjeseca, bez žurbe i bez posebnog izbjegavanja bilo koje zdrave namirnice [1].

Da, mogu ubrzati početak, ali nisu uzrok bolesti. Ne čini se da su zaslađena pića, kao ni bilo koji drugi izvor šećera, odgovorna za pokretanje autoimunosti svojstvene dijabetesu tipa 1. Kad autoimunost već počne, unos šećera ipak može ubrzati pojavu kliničke bolesti (napredovanje u stadij 3). Učinak je jači u djece s velikim genetskim rizikom [9].

U djece s autoimunošću svojstvenom dijabetesu tipa 1 šećer prisiljava gušteraču da stvara veće količine inzulina. Ta dodatna potražnja opterećuje beta-stanice i čini ih „vidljivijima” imunosnom sustavu, koji ih tada brže napada. Preporučuje se izbjegavati zaslađena pića u prvoj godini života i poslije ih ograničiti, bez obzira na genetski rizik [9].

Pretpostavka da bjelančevine kravljeg mlijeka pokreću dijabetes tipa 1 provjerena je u velikom prehrambenom preventivnom ispitivanju i nije potvrđena. Zamjena kravljeg mlijeka pripravkom s hidroliziranim bjelančevinama (dojenačkom mliječnom formulom) nije smanjila rizik od dijabetesa tipa 1 [10].

Čini se da kasnije uvođenje kravljeg mlijeka (nakon 2.–3. mjeseca) ima zaštitni učinak, kao i dugotrajno dojenje. Nema smisla izbjegavati bjelančevine kravljeg mlijeka radi sprječavanja dijabetesa tipa 1: opsežno hidrolizirane formule provjerene su upravo u tu svrhu i nisu smanjile rizik. Što dulje dojenje i odgađanje uvođenja kravljeg mlijeka ostaju razumne preporuke za prehranu dojenčadi, ali im je učinak na rizik od dijabetesa tipa 1 u najboljem slučaju malen [10].

Da. Djeca koja na težini dobivaju brže od prosjeka imaju veći rizik i od autoimunosti i od napredovanja u kliničku šećernu bolest [11] [12] [13]. Pretilost u djetinjstvu (procijenjena između 1. i 12. godine) povezana je s otprilike dvostruko većim rizikom od dijabetesa tipa 1 [14].

Objašnjenje je poznato kao „hipoteza ubrzivača”. Prekomjerna tjelesna masa navodi gušteraču da stvara više inzulina (za cijelo tijelo), što preopterećuje beta-stanice i ubrzava to da ih imunosni sustav prepozna i uništi. Održavanje zdrave tjelesne mase u prvim godinama života moglo bi smanjiti rizik, ali ta korist još nije dokazana [15].

Ne čini se da ukupan broj kalorija izravno utječe na pokretanje autoimunosti. Postaju ipak sve važnije kad se pojave autoprotutijela svojstvena dijabetesu tipa 1. Općenito je kakvoća kalorija važnija od njihove količine [9] [13] [16].

Neizravno je višak kalorija ipak važan jer dovodi do porasta tjelesne mase kad mu ne odgovara jednaka potrošnja energije. Brz porast tjelesne mase ubrzava napredovanje u kliničku šećernu bolest (stadij 3). Niz posljedica počinje s previše kalorija za tvoje potrebe, koje vode do porasta tjelesne mase, a zatim do inzulinske rezistencije. Potražnja za inzulinom raste, beta-stanice se preopterećuju, a njihovo autoimuno uništavanje, koje je vrlo vjerojatno pokrenulo nešto drugo, ubrzava se [13] [15].

Da, ali uglavnom u djece koja već imaju autoprotutijela. Ne čini se da namirnice visokog glikemijskog indeksa (bijeli kruh, bijela riža, pomfrit, slatkiši, sokovi) pokreću autoimunost, ali znatno ubrzavaju prijelaz iz autoimunosti u kliničku šećernu bolest (stadij 3) [16].

Namirnice visokog glikemijskog indeksa izazivaju veće vrhunce glukoze u krvi nakon obroka, pa gušterača mora odgovoriti većom količinom inzulina. Taj ponovljeni pritisak na beta-stanice čini ih ranjivijima na imunosni napad, čak i ako je taj napad isprva pokrenulo nešto drugo. Namirnice niskog glikemijskog indeksa (mahunarke, cjelovite žitarice, cijelo voće umjesto soka) ionako su dobar izbor, ali njihov učinak na napredovanje prema dijabetesu tipa 1 nije dokazan [16].

Da. U djece koja već imaju autoprotutijela velik unos šećera znatno povećava rizik od razvoja kliničke šećerne bolesti [9].

Vrijedi zapamtiti da šećer ne pokreće autoimunost, ali je ubrzava kad se ona pojavi. Ukratko, šećer ne „uzrokuje” dijabetes tipa 1, ali mu ubrzava početak ako je proces već započeo. Ograničavanje dodanog šećera preporučuje se svoj djeci, a ne samo onoj s rizikom od razvoja dijabetesa tipa 1 [9].

Ne. Iako dijabetes tipa 1 i celijakija dijele neke zajedničke genetske čimbenike, izbjegavanje glutena ne sprječava šećernu bolest. Jedina je napomena da bebi žitarice uvedeš u najboljem razdoblju od 4. do 6. mjeseca života, po mogućnosti dok se dijete još doji [17].

Rasprostranjenost je celijakije u djece s dijabetesom tipa 1 ipak 5–6% (u odnosu na 1% u općoj populaciji). To opravdava povremen probir na celijakiju u sve djece s dijabetesom tipa 1. Trenutačno ne postoje preporuke da se gluten izbjegava radi sprječavanja dijabetesa tipa 1. Bezglutenska je prehrana potrebna samo ako se utvrdi celijakija [17].

Vjerojatno da, ali samo u fazi pokretanja autoimunosti i osobito preko morskih oblika. Čini se da djeca s većim unosom omega-3 masnih kiselina (iz masne ribe, ribljeg ulja, ulja bakalarove jetre) imaju znatno manji rizik od razvoja autoprotutijela. Zaštitni mehanizam vjerojatno uključuje smanjenje opće upale i uravnoteženje imunosnog odgovora [18].

Kakav god zaštitni učinak omega-3 masne kiseline imale, on posve nestane kad se autoimunost pojavi. Kad autoimunost jednom počne, omega-3 masne kiseline ne mogu usporiti napredovanje u kliničku šećernu bolest. Redovito uvrštavanje masne ribe (lososa, srdela, skuše) u dječju prehranu ionako je dobra zamisao [18].

Vlakna mogu imati povoljan neizravan učinak, preko crijevnih bakterija. Kad vlakna dođu u debelo crijevo, dobre ih bakterije prevru i stvore kratkolančane masne kiseline (acetat i butirat), koje djeluju protuupalno i moduliraju (reguliraju) imunosni sustav [19].

Sam mikrobiom je skup bakterijskih naseobina u crijevu. Zdrava djeca nose više bakterija sposobnih stvarati te masne kiseline nego djeca koja poslije razviju dijabetes tipa 1. Puko povećanje unosa vlakana ipak nije jamstvo povoljnog mikrobioma. Odnos između vlakana, bakterija i imunosti je složen. Dovoljan se unos vlakana preporučuje svim pacijentima, ali ne posebno radi sprječavanja dijabetesa tipa 1 [19].

Dokazi su neujednačeni i katkad iznenađujući. U djece s genetskim rizikom veći unos zasićenih masti bio je povezan s manjim rizikom od dijabetesa tipa 1. Ta se povezanost ipak nije pokazala u svim analizama [20]. I više razine nekih zasićenih masti u krvi dojenčadi bile su povezane s manjim rizikom od autoimunosti [21].

Te razine dijelom odražavaju mlijeko koje dojenče dobiva, pa ne dokazuju izravan učinak zasićenih masti [21]. Zasad se ograničavanje zasićenih masti preporučuje radi sprječavanja srčano-žilnih bolesti, ali ne posebno zbog dijabetesa tipa 1 [22].

Možda. Neka su istraživanja našla veću pojavnost dijabetesa tipa 1 u područjima s nitratima u vodi za piće. Djeca sa šećernom bolešću imala su u prosjeku i veći unos nitrita iz hrane (suhomesnatih proizvoda, prerađenog mesa) [23].

Biološki je to uvjerljivo. Streptozotocin, spoj koji se u laboratoriju koristi za izazivanje šećerne bolesti u miševa, N-nitrozo je spoj sličan onima koji se nalaze u prerađenom mesu. Istraživanja u ljudi ipak još nisu dovoljna za čvrst zaključak. Ograničavanje prerađenog mesa ostaje opća zdravstvena preporuka [23].

Moguće, ali dokazi u ljudi nedostaju. Emulgatori su dodaci koji u prerađenim proizvodima vežu vodu i mast. Kod miševa su mijenjali crijevne bakterije i izazivali upalu crijeva [24]. Također kod miševa, hrana bogata spojevima nastalima na visokim temperaturama (prženje, zagoreno pečenje na roštilju) znatno je povećala rizik od dijabetesa tipa 1 [25].

Pretpostavljeni mehanizmi obuhvaćaju poremećaj crijevnih bakterija, povećanu propusnost crijeva („sindrom propusnog crijeva”), upalu cijelog tijela i preopterećenje beta-stanica. Prehrana koja se temelji na što manje prerađenim namirnicama preporučljiva je ne samo radi sprječavanja šećerne bolesti, nego i za zdravlje općenito. Prednost daj kuhanju na umjerenim temperaturama (kuhanju u vodi, na pari, u pećnici na srednjoj temperaturi) umjesto prženju ili pečenju na roštilju [24] [25].

Ne znamo. Nijedno istraživanje nije izravno ispitalo sprječava li vegetarijanska prehrana dijabetes tipa 1. Vegani imaju manji rizik od šećerne bolesti, ali se to uglavnom odnosi na dijabetes tipa 2, a ne na tip 1 [26].

U teoriji bi dobro isplanirana vegetarijanska prehrana mogla pomoći smanjenjem upale, poboljšanjem crijevnog mikrobioma i izbjegavanjem prerađenog mesa. Vegetarijanska je prehrana prihvaćen obrazac prehrane za osobe sa šećernom bolešću, ali se ne preporučuje posebno radi sprječavanja. Ako se odabere, prehrana mora biti raznolika i uravnotežena, uz pozornost na unos vitamina B12, željeza i bjelančevina [26].

Nema dokaza da mediteranska prehrana sprječava nastanak dijabetesa tipa 1. U djece i adolescenata koji bolest već imaju, bolje pridržavanje tog obrasca prehrane povezano je s boljim nadzorom glukoze. Glikirani hemoglobin (HbA1c) niži je, a vrijeme u ciljnom rasponu glukoze u krvi dulje [27] [28] [29].

Mediteranska se prehrana preporučuje osobama sa šećernom bolešću, osobito radi smanjenja srčano-žilnog rizika [22]. Njezina se načela temelje na:

• više povrća i voća;
• cjelovitim žitaricama;
• ribi (osobito masnoj);
• ekstradjevičanskom maslinovom ulju;
• orašastim plodovima i sjemenkama;
• umjerenim količinama mliječnih proizvoda;
• malo crvenog mesa.

Cink ima središnju ulogu u beta-stanicama gušterače, a jedno od glavnih autoprotutijela kod dijabetesa tipa 1 napada upravo prijenosnik cinka u tim stanicama (ZnT8). Ipak, nema dokaza da dodavanje cinka sprječava dijabetes tipa 1 [30].

Vitamin C, dobiven iz prirodnih izvora, može imati povoljan učinak. Djeca s većim unosom vitamina C u prehrani imaju znatno manji rizik od autoimunosti i od dijabetesa tipa 1 [1] [31]. I viša razina vitamina C u krvi bila je povezana s manjim rizikom od autoimunosti [32]. Praktičan odgovor nisu dodaci prehrani, nego redovito jedenje voća i povrća bogatog vitaminom C, poput:

• paprike;
• agruma;
• kivija;
• jagoda;
• kupusa;
• svježeg peršina.

Možda, ali ne dodacima prehrani. Veći unos vitamina E hranom povezan je s nešto manjim rizikom od autoimunosti i možda od dijabetesa tipa 1. Učinak je skroman [31].

Ipak, dodavanje antioksidacijskih vitamina (E, C, beta-karotena) ne preporučuje se, zbog izostanka jasnih dokaza o koristi i zbog mogućih dugoročnih dvojbi o sigurnosti (osobito za beta-karoten). Najbolji izvor antioksidansa ostaje raznolika prehrana, bogata voćem, povrćem, orašastim plodovima i sjemenkama [33].