Autoimune bolesti povezane s dijabetesom tipa 1

Dijabetes tipa 1 i sam je autoimuna bolest: tvoj imunosni sustav pogrešno napada beta-stanice gušterače, one koje stvaraju inzulin. Ista naslijeđena genetska sklonost (osobito geni u području HLA, humani leukocitni antigen) može zahvatiti i druge organe [1]. Isto vrijedi i za gubitak imunosne tolerancii, mehanizma kojim tijelo uči da ne napada samo sebe. U praksi dijabetes tipa 1 upućuje na sklonost imunosnog sustava napadanju vlastitih tkiva tijela. Ta sklonost ne ostaje uvijek ograničena na gušteraču [2].

Najčešće su na meti štitnjača, crijevo i želudac. Zato se autoimune bolesti pridružene dijabetesu tipa 1 traže povremeno, čak i kad nema simptoma. Rano otkrivanje omogućuje djelotvornije liječenje i sprječava razvoj komplikacija [2].

Autoimuni poliendokrini sindrom (kratica APS) objedinjuje nekoliko bolesti u kojima imunosni sustav napada više žlijezda i organa iste osobe. Najčešće su zahvaćene žlijezde koje stvaraju hormone, poput štitnjače, nadbubrežnih žlijezda i gušterače. Otuda i naziv: „poli” znači više, a „endokrini” se odnosi na hormonske žlijezde [3].

Praktički je važno da se ta stanja ne pojavljuju sva istodobno. Između jedne i druge bolesti mogu proći godine ili čak desetljeća. APS je stoga dijagnoza koja se razvija tijekom cijelog života i traži trajno praćenje. Postoji nekoliko podvrsta APS-a (1, 2 i 3), koje se razlikuju po dobi početka, genetskom uzroku i kombinaciji bolesti [3].

APS-1 najrjeđi je oblik i obično se pojavljuje u djetinjstvu. Uzrokuje ga jedan jedini neispravan gen (zvan AIRE), a prepoznaje se po trima tipičnim znakovima:

• ponovljene gljivične infekcije kože i sluznica;
• slabo djelovanje doštitnih žlijezda (uz pad kalcija);
• Addisonova bolest (nadbubrežna nedostatnost).

U dijela tih pacijenata može se pojaviti i dijabetes tipa 1 [4].

APS-2 najčešći je oblik i pojavljuje se u odraslih, osobito u žena. Uključuje više gena i u klasičnoj definiciji obuhvaća Addisonovu bolest, kojoj se pridružuju autoimuna bolest štitnjače i/ili dijabetes tipa 1. APS-3 obvezno obuhvaća zahvaćenost štitnjače uz još jednu autoimunu bolest (poput dijabetesa tipa 1), ali bez Addisonove bolesti. Kriteriji tih podvrsta ipak se razlikuju od autora do autora, pa razvrstavanje pojedine osobe nije uvijek jednoznačno. Većina osoba koje istodobno imaju dijabetes tipa 1 i bolest štitnjače spada u APS-3 [3].

Hashimotov tireoiditis najčešća je autoimuna bolest pridružena dijabetesu tipa 1. Imunosni sustav napada štitnjaču, što katkad dovodi do manje štitnjače koja s vremenom može početi stvarati premalo hormona štitnjače (hipotireoza). Posebna protutijela (protiv TPO, protiv TG) pojavljuju se u krvi mnogo godina prije nego što funkcija štitnjače počne slabjeti [5]. Takva autoprotutijela nalaze se u otprilike jednog od četiri pacijenta s dijabetesom tipa 1 [6].

Znakovi hipotireoze obuhvaćaju umor, osjećaj hladnoće i, u djece, usporen rast. Ne pojavljuju se, međutim, dok je funkcija štitnjače normalna, a sama prisutnost protutijela ne izaziva simptome. Za tebe je važno da preslabo djelatna štitnjača može povećati rizik od hipoglikemije jer usporava uklanjanje inzulina i smanjuje otpuštanje glukoze iz jetre. Ako hipoglikemije postanu češće, s liječnikom razgovaraj o prilagodbi doza inzulina. Liječenje se sastoji od nadomještanja hormona koji nedostaje levotiroksinom, u dozi koju određuje i prilagođava liječnik prema nalazima. Štitnjača se provjerava ubrzo nakon dijagnoze dijabetesa tipa 1, a zatim jednom godišnje, kao što pokazuje slika ispod [5].

Da, ali mnogo rjeđe od Hashimotova tireoiditisa. Basedowljeva bolest na neki je način suprotnost Hashimotovu tireoiditisu: štitnjača postaje prekomjerno djelatna (hipertireoza) jer je protutijela protiv receptora za TSH potiču da stvara previše hormona štitnjače [5].

Znakovi hipertireoze obuhvaćaju gubitak težine unatoč dobrom teku, lupanje srca, osjećaj vrućine, drhtanje, nemir i, ponekad, izbuljene oči. Prekomjerno djelatna štitnjača otežava nadzor glukoze u krvi, uz sklonost hiperglikemiji. I Basedowljeva bolest i Hashimotov tireoiditis oblici su autoimune bolesti štitnjače i mogu, povremeno, zahvatiti istu osobu u različitim razdobljima života [7].

Celijakija je znatno češća u osoba s dijabetesom tipa 1 nego u općoj populaciji. Riječ je o odgovoru imunosnog sustava na gluten — bjelančevinu iz pšenice, ječma i raži — koji oštećuje sluznicu tankog crijeva [8].

Važna je osobitost u osoba s dijabetesom tipa 1 to što je celijakija često tiha: mnogi ljudi uopće nemaju probavne simptome. Zato se preporučuje krvna pretraga (protutijela protiv transglutaminaze razreda IgA, zajedno s ukupnim IgA) umjesto čekanja da se pojave simptomi. Neliječena, bolest može izazvati umor, anemiju, smanjenu čvrstoću kostiju, slab rast u djece i neobjašnjive hipoglikemije, a liječenje je bezglutenska prehrana koja se održava doživotno [9].

Addisonova bolest (nadbubrežna nedostatnost) na sreću je vrlo rijetka, ali ujedno vrlo opasna. Imunosni sustav napada nadbubrežne žlijezde, koje više ne mogu stvarati dovoljno kortizola, hormona nužnog za preživljavanje [3]. Znakovi manjka kortizola obuhvaćaju uporan umor, gubitak težine, nizak krvni tlak, vrtoglavicu pri ustajanju i žudnju za soli.

Koža tamni, osobito u naborima i na ožiljcima. Poseban je znak upozorenja za tebe, ako imaš dijabetes tipa 1, ponovljena i neobjašnjiva hipoglikemija, praćena smanjenjem potrebe za inzulinom. Objašnjenje je da se kortizol uobičajeno suprotstavlja inzulinu i podiže glukozu u krvi. Bilo koji od tih znakova traži brzu liječničku procjenu, a liječenje se sastoji od nadomještanja hormona koji nedostaju [6]. Bez liječenja, manjak kortizola može dovesti do adrenalne krize, hitnog medicinskog stanja: ako se pojave povraćanje, jaka bol u trbuhu, izrazita slabost ili pospanost, odmah idi na hitnu.

Da. Vitiligo su jasno omeđene bijele mrlje na koži, koje nastaju jer imunosni sustav uništava stanice koje koži daju boju (melanocite). To je stanje češće u osoba s dijabetesom tipa 1 nego u općoj populaciji [6].

Vitiligo se često pojavljuje zajedno s autoimunim stanjima štitnjače, želuca ili nadbubrežnih žlijezda. Sam po sebi vitiligo ne utječe na rad unutarnjih organa. Neobojene mrlje ipak lako izgore na suncu i treba ih zaštititi, a stanje može utjecati na sliku o sebi i na raspoloženje. Uz to, njegova prisutnost upućuje na širu autoimunu sklonost, koju je korisno prepoznati i pratiti [10].

Perniciozna anemija vrsta je anemije uzrokovana manjkom vitamina B12, koji nastaje zbog autoimunog napada na želudac. Imunosni sustav napada stanice želuca, koje potom više ne mogu pomoći u upijanju vitamina B12 iz hrane [11].

Znakovi obuhvaćaju umor, bljedoću, pečenje jezika (glositis) i neurološke simptome poput utrnulosti ili trnaca (koji se mogu pojaviti i prije anemije). Jedna je od razmjerno čestih autoimunih pridruženosti kod dijabetesa tipa 1, Ne ulazi u povremeni probir, ali takvi znakovi navode liječnike da je potraže na vrijeme. Liječenje se sastoji od davanja vitamina B12, u dozi koju određuje liječnik [12].

Osim čestih stanja, imunosni sustav povremeno može napasti i druge organe. Zahvaćeni mogu biti jetra (autoimuni hepatitis), zglobovi (reumatoidni artritis ili juvenilni artritis), koža (psorijaza) ili kosa (alopecia areata — gubitak kose u mrljama) [10].

Još su rjeđa stanja koja zahvaćaju živce i mišiće (miastenija gravis, multipla skleroza) ili nedostatak čitavog razreda protutijela (manjak IgA). Potonji je važan jer utječe na način testiranja celijakije. Te su pridruženosti neuobičajene, a testiranje na njih provodi se prema simptomima, a ne rutinski [13].

Za štitnjaču se testiranje provodi ubrzo nakon dijagnoze dijabetesa tipa 1, a zatim obično jednom godišnje — ili češće ako se pojave simptomi ili ako su protutijela već prisutna. U djece i adolescenata celijakija se traži pri dijagnozi, ponovno u prve dvije godine i zatim nakon pet godina [14]. U odraslih se test radi ako se pojave simptomi, znakovi ili nalazi koji na nju upućuju [15].

Za rjeđa stanja, poput Addisonove bolesti, rutinski se probir ne provodi, nego samo kad simptomi pobude sumnju. Opće je pravilo trajan nadzor, tijekom cijelog života, jer se nova autoimuna bolest može pojaviti u bilo kojem trenutku [2].

Te se pridruženosti mogu pojaviti u bilo kojem trenutku života, a da ne postoji dob nakon koje rizik nestaje. Neke autoimune bolesti mogu biti prisutne već u trenutku dijagnoze dijabetesa tipa 1, ali se u pravilu pojave godinama ili desetljećima poslije. Upravo je zato trajan nadzor toliko važan [16].

Ipak, postoji nekoliko obrazaca: celijakija se obično pojavljuje ranije, u prvim godinama nakon dijagnoze. Bolesti štitnjače, perniciozna anemija i zglobna stanja postaju razmjerno češći s višom dobi i s duljim trajanjem šećerne bolesti. Žene imaju nešto veću vjerojatnost da razviju dodatnu autoimunu bolest. Početak u ranom djetinjstvu povezan je ponajprije s celijakijom, a kasniji početak s bolestima štitnjače [17].