Teška hipoglikemija i što čine ljudi oko tebe

To je epizoda koju više ne možeš riješiti bez tuđe pomoći. Naziva se i hipoglikemijom razine 3. Definira se kao poremećaj psihičkog ili tjelesnog stanja koji za rješavanje hipoglikemije zahtijeva pomoć druge osobe, bez obzira na vrijednost glukoze u krvi [1]. Može ići od smetenosti i dezorijentacije do gubitka svijesti.

To je jedina razina određena posljedicom, a ne mjerenjem glukoze u krvi. Teška epizoda uvijek zahtijeva razgovor s tvojim medicinskim timom, čak i ako je prošla brzo i bez posljedica. To je najjači znak da tvoj plan liječenja treba prilagoditi.

Smetenost, neuobičajeno ponašanje, otežan govor i teškoće pri jednostavnim pokretima. Javljaju se i slaba koordinacija, dvoslike i pospanost iz koje te je teško probuditi. Ljudi oko tebe često primijete te znakove prije tebe [2].

Tijekom hipoglikemije prijelaz iz blage u tešku može biti brz, osobito ako ti njezini prvi simptomi promaknu. Praktično pravilo za ljude oko tebe je jednostavno. Ako se ponašaš čudno i ne odgovaraš smisleno, trebaju pretpostaviti da imaš hipoglikemiju dok se ne dokaže suprotno.

Zbog opasnosti od gušenja. Pacijent bez svijesti ili smeten više ne može pravilno gutati. Zbog toga tekućina ili gel s glukozom može dospjeti izravno u pluća. Posljedica je teška upala pluća, koja se nadovezuje na hipoglikemiju [3].

To pravilo je apsolutno i nema iznimaka. Glukoza se na usta daje samo pacijentu pri punoj svijesti, koji može progutati na zahtjev. U svim ostalim situacijama ispravno liječenje je davanje glukagona, nakon čega se poziva liječnička pomoć [1].

Tri stvari, ovim redoslijedom:

• Okreću pacijenta na bok, da se ne uguši [3].
• Daju glukagon, ako ga ima.
• Zovu hitnu službu.

Ono što se nikada ne smije učiniti jest dati inzulin pacijentu s hipoglikemijom. Poduka ljudi oko tebe mora izričito sadržavati tu zabranu. Zabuna nastaje zato što mnogi dijabetes povezuju s inzulinom i vjeruju da on uvijek pomaže [4]. To je najopasnija pogreška koju osoba bez medicinskog znanja može napraviti pacijentu s dijabetesom.

Svaki put kada pacijent nije pri punoj svijesti ili ne može gutati [1]. Pomoć se zove i ako glukagon nije pri ruci. Ne čekaj da vidiš hoće li se stanje popraviti samo od sebe.

Pomoć se zove i nakon napadaja, čak i ako se čini da se pacijent oporavio. Druge situacije koje zahtijevaju liječničku procjenu su teška hipoglikemija u malog djeteta, ona nakon pijenja alkohola ili ona koja se ponavlja u kratkom razmaku [5]. U tim se slučajevima epizoda može vratiti kad prođe učinak glukagona.

Da. Napadaji se javljaju kada mozak dulje vrijeme ostane bez dovoljno glukoze. Češći su u djece i noću, kada se epizoda ne primijeti na vrijeme [3].

Tijekom napadaja ništa se ne stavlja u usta pacijenta i ne pokušava ga se sputati. Uklanjaju se predmeti u blizini, pacijent se okreće na bok kad pokreti prestanu i poziva se liječnička pomoć. Glukagon se može dati i tijekom napadaja jer se ubrizgava potkožno ili u mišić, ili se raspršuje u nos.

Glukoza u krvi obično se normalizira za 10 do 20 minuta nakon glukagona. Prosječno vrijeme do normalizacije glukoze iznosi oko 16 minuta za nosni oblik i 13 minuta za oblik za injekciju [6]. Opće stanje, međutim, treba više vremena da se potpuno oporavi.

Smetenost, glavobolja i umor mogu trajati nekoliko sati. Neki se pacijenti osjećaju iscrpljeno do sljedećeg dana [7]. Ta razlika između vrijednosti glukoze i općeg stanja važna je za ljude oko tebe. Pacijent čija se glukoza vratila na normalu možda još nije sposoban voziti ili donositi važne odluke. Nadzor mora trajati dok ponašanje ne bude potpuno normalno, a ne samo dok glukometar ne pokaže dobru vrijednost.

Sve s kojima redovito provodiš vrijeme. Obitelj, životnog partnera ili partnericu, cimere, kolege s posla, trenera i osoblje škole ili vrtića. Za davanje glukagona u slučaju potrebe nije potrebna službena medicinska izobrazba [1].

Ono što svatko mora znati svodi se na samo četiri točke:

• Kako izgleda teška hipoglikemija.
• Gdje se čuva glukagon.
• Kako se daje glukagon.
• Koji broj nazvati za pomoć.

Pokaži im kutiju i pusti ih da u miru pročitaju upute, prije nego što zatrebaju. Objašnjenje od pet minuta dano unaprijed vrijedi više od bilo kakvog razgovora tijekom epizode [8].

Podatak da imaš dijabetes i da se liječiš inzulinom. To može biti narukvica, kartica u novčaniku uz osobnu iskaznicu ili poruka na zaključanom zaslonu mobitela. Dodaj broj za kontakt i napomenu da koristiš senzor ili inzulinsku pumpu [9].

Uloga tog podatka je skratiti vrijeme do ispravnog liječenja. Smeten pacijent pronađen na ulici može se zamijeniti s pijanom osobom. Pisana napomena na vidljivom mjestu potpuno mijenja ono što se događa u prvim minutama.

Da. Neliječena teška hipoglikemija može dovesti do gubitka svijesti, napadaja, kome i, rijetko, čak i do smrti [10]. Važni su i neizravni rizici, poput ozljeda pri padu i prometnih nesreća. Rizik raste kad se epizoda dogodi u snu, kad nema nikoga uz tebe ili nakon pijenja alkohola.

Tehnologija uvelike smanjuje rizik od teške hipoglikemije, ali ga nikad potpuno ne uklanja [11]. Većina odraslih s dijabetesom tipa 1 danas koristi senzor ili automatizirani sustav davanja inzulina. Unatoč tome, otprilike svaki peti pacijent ima barem jednu tešku epizodu u posljednjih 12 mjeseci [12]. Te su epizode ipak uglavnom predvidive. Najjači znakovi upozorenja su teška epizoda u posljednjim mjesecima i oslabljeno prepoznavanje hipoglikemije [13]. Oboje traži razgovor s liječnikom, a ne rješenje na svoju ruku.