Hipoglikemija za volanom, u školi i na poslu

Prije nego što kreneš automobilom, glukoza u krvi mora biti iznad 90 mg/dL (5,0 mmol/L) [1]. Ta ti vrijednost ostavlja sigurnosnu rezervu, jer tijekom vožnje glukoza ponekad može pasti vrlo brzo [1]. Ako kreneš s nižom glukozom, hipoglikemija se može pojaviti otprilike na jednom od četiri putovanja [1]. Trebaš znati da pad glukoze može započeti već u prvim minutama vožnje, zato pazi od samog početka [1].

Ako ti je glukoza između 70 i 90 mg/dL (3,9–5,0 mmol/L), uzmi ugljikohidrate (UH) prije polaska [2] [3] [4]. Ako koristiš senzor, pogledaj i strelicu trenda, koja pokazuje raste li glukoza ili pada [5]. Strelica prema dolje znači da glukoza tijekom vožnje može pasti ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L), čak i ako trenutačna vrijednost izgleda dobro [1] [4] [5]. Na dugim putovanjima trebaš ponovno izmjeriti glukozu najkasnije svaka dva sata, kao što pokazuje slika ispod [2].

Moraš zaustaviti automobil što prije na sigurnom mjestu [2] [4]. Zatim ugasi motor, izvadi ključ iz brave i, ako možeš, prijeđi na suvozačevo mjesto. Tako je svima jasno da više ne voziš. Liječenje hipoglikemije počinje s 15 g brzo upijajućih UH [6]. Nakon 15 minuta trebaš ponovno izmjeriti glukozu [6].

Hipoglikemija utječe na to kako voziš i prije nego što je jasno osjetiš [3]. Mnogi vozači to ne primijete na vrijeme i liječe hipoglikemiju tek kad je glukoza već prilično pala [3]. Zato nemoj pokušavati stići do sljedeće benzinske postaje. Glukoza mora biti nadohvat ruke, a ne u prtljažniku [2].

Moraš čekati najmanje 45 minuta nakon što se glukoza, izmjerena glukometrom, vratila na normalu, a ne od trenutka obroka [2]. Glukoza se nakon liječenja hipoglikemije može vratiti prilično brzo, ali mozgu treba više vremena da ponovno normalno radi [7]. Vrijeme reakcije može ostati usporeno čak i više od sat vremena nakon što se glukoza vratila na normalu [7].

Povratak glukoze iznad 90 mg/dL (5,0 mmol/L) mora se provjeriti glukometrom, čak i ako koristiš senzor [1] [4]. Nažalost, mnogi vozači prerano ponovno sjednu za volan nakon liječenja hipoglikemije [2]. Nakon teške hipoglikemije stanka u vožnji je dulja, a u mnogim zemljama zakon izričito propisuje tu stanku [2] [4]. Najbolje je zajedno sa svojim liječnikom odlučiti kada smiješ ponovno voziti.

U automobilu moraš imati nadohvat ruke glukozu za barem dva liječenja hipoglikemije, glukometar s trakicama i mobitel s uključenim alarmima senzora [2] [4]. Drži dvije doze za liječenje, jer ponekad glukoza ostane ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L) nakon prve doze UH pa ćeš morati ponoviti liječenje [6]. Većina vozača liječenih inzulinom ima UH u automobilu, ali mnoga se druga sigurnosna pravila poštuju rjeđe od ovoga [2].

Dodaj vodu, iskaznicu s medicinskim podacima koja pokazuje da imaš dijabetes i međuobrok sa sporo upijajućim UH, mastima i bjelančevinama [2] [4]. Ne ostavljaj inzulin u automobilu, jer u vozilu zagrijanom od sunca vrućina ga može oštetiti [8]. Jednom mjesečno provjeri rok trajanja glukoze i trakica za glukometar.

Posebnu pozornost traže zanimanja u kojima hipoglikemija može tebe ili druge izložiti neposrednoj opasnosti. Primjeri su profesionalna vožnja, rad na visini ili sa strojevima, hitne službe i zrakoplovstvo. Pravila se razlikuju od zemlje do zemlje, a za vožnju se razlikuju i prema kategoriji vozačke dozvole [2] [9]. Neka su zanimanja još ograničena, ali sve se više njih otvara, uključujući i zanimanje pilota u linijskom prometu [9].

Važno je kako sprječavaš i liječiš svoje hipoglikemije, a ne sama dijagnoza. Dijagnoza dijabetesa ne odlučuje samostalno o tome možeš li sigurno voziti [4]. Bolesnici s dijabetesom tipa 1 mogu raditi na bilo kojem radnom mjestu za koje su kvalificirani i koje mogu sigurno obavljati [9]. U tim su zanimanjima nužni senzor s alarmima, stanke za obrok i pisani plan dogovoren s liječnikom.

Ne uvijek. Na mnogim radnim mjestima to nije obvezno, ali neka imaju vlastita sigurnosna pravila, a zakoni se razlikuju među zemljama [9]. Radno mjesto trebalo bi ti ponuditi razumne prilagodbe, kao što su pristup inzulinu, mogućnost mjerenja glukoze i vrijeme za skrb o dijabetesu [9]. To uključuje i vrijeme za tvoj senzor ili pumpu [10].

Većina odraslih s dijabetesom suočava se s predrasudama povezanima s dijabetesom, a neki čak i s diskriminacijom, uključujući i onu na poslu [11]. Zato je srednji put reći jednom ili dvojici kolega u koje imaš povjerenja kako kod tebe izgleda hipoglikemija i gdje držiš glukozu i glukagon [6]. Kutija prve pomoći na radnom mjestu mora sadržavati glukozu [6]. Svoj glukagon možeš držati na poslu na mjestu koje osposobljeni kolege znaju [6].

Odredi stanke za obrok u što stalnije vrijeme, usklađeno s tvojim rasporedom inzulina. Ako stanka kasni, nemoj dati dozu inzulina za obrok unaprijed, nego kad je hrana pred tobom, kako objašnjava stranica o obrocima i hipoglikemiji. Drži međuobrok s UH u ladici za dane kad ne možeš uzeti stanku za obrok.

Sprječavanje hipoglikemije važno je i za tvoj posao. Nakon uobičajenih hipoglikemija, koje nisu teške, mnogi zaposlenici rade sporije [12]. Gotovo jedan od pet zaposlenika koji imaju hipoglikemiju na poslu poslije izostane s posla, u prosjeku dulje od jednog radnog dana [12]. Ako radiš noćne smjene, vrijeme bazalnog inzulina i obroka treba dogovoriti s liječnikom, jer se potreba za inzulinom mijenja tijekom dana.

Nastavnici trebaju znati kako hipoglikemija izgleda kod tog učenika, kako se liječi i koga obavijestiti. Zato svaki učenik s dijabetesom treba pisani plan skrbi u školi koji je odobrio liječnik [13] [14]. Plan treba sadržavati doze inzulina, ciljne vrijednosti glukoze, korake u hipoglikemiji i osobe osposobljene da pomognu kad je potrebno [13] [14]. Učenik bi trebao moći mjeriti glukozu, jesti i piti u razredu, a glukagon se drži na svim mjestima na koja učenik ide [13] [14].

Kod male djece hipoglikemija se često vidi u ponašanju: razdražljivost, nemir, neobična šutljivost ili napadaji plača, opisani i na stranici o znakovima hipoglikemije [15]. Učenika s hipoglikemijom nikad se ne šalje nikamo samog, jer mu prosudba može biti narušena [14] [15]. Senzor i pumpa učenika, s njihovim alarmima, koriste se i u školi, a školsko osoblje pomaže mu da ih koristi [10] [16].

Može ti pomoći svatko tko je unaprijed osposobljen. U školi to mogu biti nastavnici, medicinska sestra i drugo osposobljeno osoblje, a na poslu bliski kolege [13] [14]. Nije potrebno medicinsko obrazovanje da bi se dala glukoza bolesniku pri svijesti ili glukagon bolesniku koji ne može gutati [6].

Osposobljavanje je kratko i obavlja se unaprijed. Trebaš pokazati gdje držiš glukozu i glukagon i objasniti što ljudi oko tebe trebaju učiniti u teškoj hipoglikemiji. Ako ne možeš gutati, ne odgovaraš ili imaš napadaj grčeva, ljudi oko tebe ne daju ti ništa na usta, daju ti glukagon i odmah zovu hitnu pomoć [6].

Prije početka dobro je izmjeriti glukozu i provjeriti je li u tvom ciljnom rasponu. Glukoza mora biti nadohvat ruke. Senzor ostaje uključen, s alarmima na vibraciji. U školi pisani plan treba dopustiti mjerenje glukoze, jelo i stanku tijekom ispita, bez kazne [13] [14].

Stres zbog ispita može dovesti i do hipoglikemije i do visoke glukoze [14]. Hipoglikemija smanjuje upravo koncentraciju, kratkoročno pamćenje i sposobnost razmišljanja koje su ti na ispitu jako potrebne [15]. Ako osjetiš hipoglikemiju, moraš je odmah liječiti, čak i ako izgubiš vrijeme, jer inače možeš sporije razmišljati tijekom dobrog dijela ispita [7]. Nemoj inzulinom ispravljati visoku glukozu zbog uzbuđenja neposredno prije ulaska na ispit.