Faktor osjetljivosti na inzulin (korekcijski faktor)

Faktor osjetljivosti na inzulin (ISF) govori ti za koliko mg/dL ti glukoza u krvi padne po svakoj jedinici brzog inzulina [1]. Primjerice, faktor 54 znači da jedna jedinica inzulina snizi glukozu u krvi za 54 mg/dL (3 mmol/L). Za početnu, približnu vrijednost koristi se pravilo 1800 podijeljeno ukupnom dnevnom dozom inzulina (za brze analoge) [2]. Rezultat te formule izražava se u mg/dL. Početni faktor i svaku njegovu promjenu određuješ zajedno sa svojim medicinskim timom.

Ako ukupno koristiš 40 IJ inzulina dnevno, faktor bi ti bio otprilike 1800÷40=45 mg/dL (2,5 mmol/L). Taj izračun daje samo polaznu točku. Stvarni se faktor razlikuje po satu i utvrđuje se provjerom [2]. Kao i omjer inzulina i ugljikohidrata, ISF se može mijenjati tijekom dana. Većina pacijenata ima veću osjetljivost noću (jedna jedinica više snizi glukozu u krvi), a manju ujutro [3].

Za korekciju izračunaj: (trenutačna glukoza u krvi − ciljna glukoza u krvi) ÷ faktor osjetljivosti = potrebne jedinice [4]. Ako si na 250 mg/dL (13,9 mmol/L), cilj ti je 100 mg/dL (5,6 mmol/L), a faktor osjetljivosti (korekcijski) 50, računaš: (250−100)÷50=3 jedinice. Zaokruži na najbližu polovicu jedinice za penkalo ili na 0,1 za inzulinsku pumpu.

Prije korekcije uvijek provjeri aktivni inzulin (IOB = „insulin on board”) kako bi izbjegao preklapanje doza [5]. Većina brzih analoga inzulina djeluje četiri sata [6]. Ako si korekciju napravio prije dva sata, još ti je aktivno otprilike 40% te doze, jer se isprva troši brže, a poslije sporije. Noću mnogi protokoli koriste samo 50% korekcije izračunane za dnevnu situaciju (ili koristi viši ISF, poseban za noć). Taj noćni postotak ili ISF treba prilagoditi osobno, zajedno s liječnikom, na temelju tvoje povijesti noćnih hipoglikemija [3]. Nemoj raditi korekcije prije vježbanja ni kad namjeravaš piti alkohol, jer rizik od hipoglikemije raste, kao što pokazuje slika ispod.

Osjetljivost na inzulin mijenja se tijekom dana [3]. Ujutro si otporniji na djelovanje inzulina zbog pojačanog lučenja kontraregulacijskih hormona, poput kortizola, glukagona i hormona rasta [7]. Popodne i noću osjetljiviji si na djelovanje inzulina. Faktor osjetljivosti u iste osobe može biti 30 ujutro i 60 noću [2]. Tjelesna aktivnost povećava osjetljivost na inzulin na 24 sata, dok je stres ili bolest smanjuju [8] [9].

Faktor provjeri zasebno za različita doba dana: jutro (6–10), popodne (12–17), večer (18–21) i noć (23–5) [2]. Mnogi pacijenti koriste inzulinske pumpe upravo zato da mogu programirati različite faktore osjetljivosti na inzulin tijekom dana.

Korekcije se obično ne rade u prvih 1–2 sata nakon obroka [5]. U tom razdoblju inzulin za obrok još snažno djeluje pa riskiraš hipoglikemiju zbog nakupljanja inzulina. Izbjegavaj korekcije prije vježbanja, kad si pio alkohol ili kad ti glukoza u krvi na senzoru pokazuje strelicu brzog pada [8]. Noću budi vrlo oprezan s korekcijskim dozama [3]. Mnogi protokoli koriste samo polovicu izračunane doze, i to samo za glukozu u krvi iznad 180 mg/dL (10 mmol/L).

S iskustvom i nakon razgovora s liječnikom taj prag možeš postupno spuštati. Tijekom bolesti korekcije mogu biti nedjelotvorne zbog hormona stresa [9]. U tom slučaju mogu zatrebati veće i češće doze [10]. Izbjegavaj korekcije kad idućih sati ne možeš pratiti glukozu u krvi ili kad si sam, bez ikakve mogućnosti pomoći u slučaju teške hipoglikemije.

Prije nove korekcije ispravno izračunaj aktivni inzulin [5]. Većina kalkulatora na pumpama to radi sama. Ako koristiš penkalo s inzulinom, pretpostavi da ti je nakon sat vremena još aktivno 75% brzog analoga inzulina, nakon dva sata 40%, a nakon tri sata 20% [6]. Korekcije se obično ne rade za glukozu u krvi ispod 150 mg/dL (8,3 mmol/L), osobito ako ti je iz prethodne doze još djelatan inzulin. Koristi se faktor osjetljivosti provjeren za to doba dana, koji se povremeno prilagođava zajedno s medicinskim timom.

Provjeri glukozu u krvi dva sata nakon korekcije. Ako nakon korekcija često imaš hipoglikemiju, faktor ti je premalen i vjerojatno ga treba povećati (primjerice za 10%) [1]. Uzmi u obzir strelice kretanja koje prikazuje tvoj senzor glukoze. Ako ti glukoza u krvi već pada, pričekaj da se ustali. Kad radiš korekcije, uvijek drži brzodjelujuće ugljikohidrate nadohvat ruke, osobito noću. Hipoglikemija znači glukozu u krvi ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L): uzmeš 15 g brzodjelujućih ugljikohidrata i provjeriš ponovno nakon 15 minuta. Potpuni su koraci na stranicama o tome što je hipoglikemija i o tome kako se liječi.

Ako od nove doze oduzmeš inzulin koji je još djelatan, kalkulatorom bolusa ili postotcima navedenima gore, korekciju možeš napraviti nakon najmanje dva sata. Bez tog izračuna čekaj najmanje 4 sata, koliko traje djelovanje brzog analoga inzulina [6] [11]. Brzi analog inzulina vrhunac djelovanja doseže unutar prva dva sata, ali nastavlja djelovati oko četiri sata [6] [12]. Prečeste su korekcije važan uzrok teške hipoglikemije jer je prethodna doza još aktivna i preklapa se s novom [5].

Glukoza u krvi iznad 300 mg/dL (16,7 mmol/L), osobito uz pozitivne ketone u mokraći, ne skraćuje taj razmak [10]. I tada se korekcije rade svakih 2–3 sata, prema protokolu za dane bolesti dogovorenom s tvojim medicinskim timom, uz pomno praćenje kretanja glukoze u krvi. Ako imaš inzulinsku pumpu, njezin kalkulator bolusa sam uzima u obzir aktivni inzulin, ako ga koristiš [4]. Prati i koristi kretanje glukoze koje prikazuje tvoj senzor kako bi točnije procijenio korekcijske doze.

Da, osjetljivost na inzulin znatno se mijenja s dobi [13]. Mala su djeca vrlo osjetljiva na inzulin, adolescenti u pubertetu postaju otporni zbog spolnih hormona i hormona rasta, a mladi se odrasli vraćaju na umjerenu osjetljivost [14]. Nakon 50. godine osjetljivost može ponovno porasti, pa su potrebne prilagodbe kako bi se izbjegla hipoglikemija.

U pubertetu se potreba za inzulinom može i udvostručiti (faktor osjetljivosti padne), zbog hormona rasta i spolnih hormona [13]. Djevojke mogu imati cikličke promjene povezane s menstruacijom. Faktor prilagođavaj svakih nekoliko mjeseci tijekom razdoblja rasta i kad god primijetiš da korekcije više ne djeluju dobro. Roditelji djece sa šećernom bolešću uvijek moraju biti spremni na takve promjene.

Za najtočniju provjeru počni s postojanom glukozom u krvi iznad 180 mg/dL (10 mmol/L), najmanje četiri sata nakon posljednjeg bolusa uz obrok [6]. Nemoj provjeravati u danima s vježbanjem, bolešću, velikim stresom ili alkoholom [8] [10]. Napravi izračunanu korekciju i tri sata mjeri glukozu u krvi svakih sat vremena. Glukoza bi trebala postupno padati blizu cilja, bez ikakve sklonosti hipoglikemiji. Ako glukoza u krvi padne previše (pojavi se opasnost od hipoglikemije), faktor je premalen i treba ga povećati.

Ako ne padne dovoljno, faktor je prevelik i treba ga smanjiti [1]. Promjene su obično od 10%, prema planu dogovorenom s medicinskim timom, uz provjeru ishoda prije svake nove promjene. Korekcijski faktor (faktor osjetljivosti na inzulin) provjeri u nekoliko različitih dana radi veće sigurnosti pri odlukama o prilagodbi. Provjeravaj zasebno za različita doba dana [2]. Pomno zapiši početnu glukozu u krvi, dozu inzulina, kasnije vrijednosti glukoze i druge čimbenike koji mogu utjecati na njezino kretanje.

Tijekom bolesti hormoni stresa (kortizol, adrenalin) podižu glukozu u krvi i smanjuju osjetljivost na inzulin [9]. Tvoj se uobičajen korekcijski faktor može privremeno prepoloviti. Prema protokolu za dane bolesti dogovorenom unaprijed s medicinskim timom, korekcijske doze mogu biti veće od uobičajenih, ponovljene svakih 2–3 sata [10]. U danima bolesti mjeri ketonska tijela od samog početka i ponavljaj mjerenje sve dok je glukoza u krvi iznad 200 mg/dL (11,1 mmol/L) [12] [15]. Ako su prisutna, potreba za inzulinom raste još više [10].

Pij što više tekućine, glukozu u krvi prati svakih 1–2 sata i nikad nemoj prekinuti bazalni inzulin, čak ni ako ne jedeš [10]. S liječnikom dogovori protokol za dane bolesti. Ako ti glukoza u krvi ostane visoka unatoč korekcijama, izmjeri ketonska tijela i slijedi korake u nastavku [12]. Uz ketone ispod 1,5 mmol/L piješ tekućinu, korigiraš i provjeravaš ponovno nakon dva sata. Između 1,5 i 2,9 mmol/L odmah se javljaš medicinskom timu. Od 3,0 mmol/L, ili ako dulje od dva sata ne možeš zadržati tekućinu ili ako se pojave otežano disanje ili pospanost, odmah idi u hitnu službu. Možda već imaš uznapredovalu dijabetičku ketoacidozu.

Korekcija može zakazati iz nekoliko razloga. Provjeri je li se inzulin pokvario (izloženost krajnjim temperaturama, istek roka, promijenjen izgled) i da ga ne ubrizgavaš u područja s lipodistrofijom, gdje je upijanje nepredvidivo [16]. Drugi su razlozi znatna infekcija ili upala (koje podižu hormone stresa) ili začepljen set na pumpi (kanila se savila) [9].

Prvo provjeri inzulin (izgled, rok trajanja), mjesto ubrizgavanja (izmjenu mjesta, lipodistrofiju) i tehniku (dubinu, curenje) [16]. Uzmi u obzir fiziološke čimbenike, poput akutnog stresa, početka menstruacije, nekih lijekova (kortikosteroida) ili pretjerane pojave zore — porasta glukoze u krvi u ranim jutarnjim satima, koji pokreću kontraregulacijski hormoni [7] [9]. Ako sve izgleda uredno, a korekcije stalno zakazuju, faktor se privremeno smanjuje, kako bi svaka korekcija dala više inzulina, nakon savjetovanja s liječnikom [1].

Ne kao konačna vrijednost. Kod djece i adolescenata s dijabetesom tipa 1 na pumpi, dobro reguliranih, jedna formula temeljena na ukupnoj dnevnoj dozi ne odgovara [17]. Stvarni faktor ovisi o dobi, o dobu dana, o spolu i o tjelesnoj masi.

Faktor osjetljivosti najniži je ujutro, kada je potreba za inzulinom najveća, a najviši je kasno navečer [17]. Medijani jutarnjih vrijednosti u registru bili su oko 150 mg/dL (8,3 mmol/L) po jedinici ispod 6 godina. Između 6 i 12 godina bili su 90 mg/dL (5,0 mmol/L), a između 12 i 18 godina 50 mg/dL (2,8 mmol/L). Pravilo 1800 ostaje polazna točka, a vrijednost se prilagođava ispitivanjem, zajedno s medicinskim timom.